Mačja Posla

POST JE U IZRADI

....da, tu nije kraj priči.




Kako ima bezosjećajnih ljudi koji ostave male mačiće na cesti i nije ih briga kako će završiti, ima i onih koji su svoj život (penzionerski) posvetili tim malim krznenim lopticama da ih spase, daju im ljubav i toplinu i nađu im dom. Žuti je imao sreće što ga je našla profesorica u penziji (ili su joj ga ti zločesti ljudi podmetnuli). Polumrtav, neishranjen, bolestan....tuga i jad. Njezino srce nije ga moglo ostaviti takvoga. Uložila je veliki napor da ga spasi. Oprala ga, odvela veterinaru, hranila ga i liječila. I sada je trebao topli dom dok traje terapija. Ali gdje, tko bi se za njega žrtvovao. A tko nego Mikijeva gazdarica A. Sažalila se nad sudbinom malog žutog mačića i pružila mu "privremeni" smještaj dok traje terapija. Svima nam je bilo jasno kako će taj "privremeni" smještaj izgledati. Trebao je to biti samo stacionar. I Miki ga je osjetio, došao je "privremeno" i ostao zauvijek.
Žuti....da, priča se ponavlja ili nastavlja, kako Vam drago dragi mačkoljupci. Uglavnom taj mali žuti joj se uvukao pod kožu i sudbina mu je bila određena. Skakao je on po nama, spavao sa nama, penjao se na prozor i gledao van, ali nije bio sretan. No kako su psihičke rane polako zacijelile i ljekovi promijenili situaciju i na fizičkom planu, došao je dan za selidbu. Njegov novi dom je .... pogodili ste, na selu.

E selo moje, što ti radiš od naših mačića. Sloboda, sigurnost mačje društvo i najvažnije neograničena ljubav od strane gazdarice u potpunosti su ga vratile u život. u Život, ma živ je i preko mjere. Toliko sreće u jednom mačku još nismo vidjeli. Veselo skakuće poljima, pravi društvo gazdarici u polju i šumi, pomaže u vrtu....pravi sretan mačji život.
Ma neka mu je i neka dugo traje. A jesmo li spomenuli kako se zove? Nismo, pa zovem se Koko-žu. Sviđa Vam se ime?



......i mislili ste da je tu kraj priči? E nije.....

.....i kao zla kob koja nas prati, otišao je i Miki. Uživao je naš Grof po seoskim ravnicama, mace su mu bile sklone, ali ne i auti.
Uživao je naš mali prijatelj u slobodi, posjećivao vrtove susjedovih maca a milo lice i topli pogled koji su ga krasili, kao da su izražavali zahvalnost za svu ljubav koja mu pružila njegova gazdarica A. i seoske mace.
Njegov novi dom, bio je ostvarenje njegova sna, "mačji dream comes true". Nažalost i njegov san se pretvorio u počinak, vječni počinak pod jednim stablom u vrtu, kraj svog prijatelja, Koko, sjećate se.
Ostaju nam samo krasne uspomene na tog neobično pitomog ljepotana punog povjerenja i bez mrvice loših misli prema bilo kom entitetu.
Tuga i sjeta u srcu, ali krasne slike u glavi. To nam je ostavio Miki the grof.

I tako redom otišli su: Koki, Homer, Koko, Miki....ali tu nije kraj priči o macama.

..............Ja sam Koki .................................a mi njezini macici.....................Koki i Homer, njezin prvijenac...

I samo riječ dvije o Koki. Prekrasna maca, kraljica naših vrtova. Jako voljena među susjedama i pogotovo od strane gazdarice. Donijela je na svijet sedam prekrasnih
mačića i puno sretnih trenutaka svima nama (u početku Ja nisam baš bio najsretniji) i jednu tužnu priču kojoj smo dali ime Homer. Prvi mačić, bolestan,
nedorastao, gotovo slijep i gluh, slabog imuniteta, dane je provodio na gazdaričinom monitoru jer je tamo bilo stalno toplo. Otišao je jedne kišne večeri na odmor od svih problema
koji su ga dostigli u njegovom kratkom životu.

Pozdrav mačurlijo
vidimo se

Pozdrav mačurlijo.
Danas ću vam pričati o mom prijatelju...sjećate se, spomenuo sam ga u prvom postu.Da, Koko, crni mačak koji je drugi došao u naš dom. Ali, tužni smo, jer Koko više nije tu.
Tužna je to priča koja je ostavila crnu sjenu u našim srcima. Naš dragi prijatelj je otišaoi ostavio nas u tuzi, ali i srca ispunjenih srećom što smo bili počašćeni njegovim društvom.
Bio je majstor za neke stvari, ali lutanje i potraga za srećom, odvojili su ga od nas, ali ne iiz naših srca. Ostao je sa nama kao uspomena koja ne blijedi. Krasna uspomena.

Samo nekoliko riječi za njega, in Memoriam.
Prekrasan crni mačak, sa baršunastom dlakom i pametnim očima. Kada Vas je gledao, izgledalo je kao da razmišlja o vama. Doslovce ste se mogli zapitati o čemu razmišlja.
Svoj je topli dom pun ljubavi našao jedne ljetne sparne večeri, kada je nakon tri tjednapripitomljavanja u podrumu, konačno dozvolio da ga se primi u naručje i ponese doma.
Zanimljivo je da je tu noć, gazdaricina crna maca Koki otišla u svoj zadnji lov. Ma zamislite, sve tužne priče i sve crne mace.
Ja sam prvi koji nije bio crn. Da Koko, on je donio utjehu mojoj gazdarici slijedeći dan kada je Koki nastradala. Mali razigrani mačić, penjao se po stablima kao vjeverica.
Bio je tako vješt u penjanju, da mu nije bilo ravnog. Ja sam jednom pobjegao na stablo od nekog bezobraznog đukca (da bar samo jednom), i satima poslije mi je trebalo
skupiti hrabrosti i sići. Sva sreća da me nisu svo to vrijeme ostavili samog.Stalno su bili ispod stabla i hrabrili me da siđem. No, Koko, on bi to začas obavio. Kažem vam
mačurlijo, bio je kao vjeverica. ne vjerujete? E pa vjerujte, jer jedne zimske noći kada je počeo po malo skitati po noći (tada se još nije udaljavao iz susjedstva),
gazda ga je ugledao kako trči za vjevericom. Tko zna što je bilo u njegovoj glavi, ali bio je kao vjeverica. Elegantan, brz i spretan.Ali uvijek je ostao nepovjerljiv prema svim
nepoznatim ljudima. Malo kome je dozvolio da mu se približi. Imao sam čast biti jedan od onih kome je dozvolio. Izrastao je u krasnog velikog mačka nikad sitog. Gazda ga
je prozvao SchwarzenKatzenegger.Da vidite samo kako je bio jak. I još samo jedna o njemu. U čemu je bio poseban? E, poseban je bio u pokazivanju zahvalnosti za svu
ljubav koja mu je pružena. To još nisam nikada prije a ni poslije vidio. A kažu da je prije nego sam ja došao, dosegao svoj vrhunac zahvaljivanja. Pa kako to? Došao bi se
maziti tako milo i toplo, i išao bi od gazdarice do gazde na smjenu, dok mu ne bi bilo dosta. A oni? Njima nikada nije bilo dosta. Pogotovo gazdarici. Koko je jako volio spavati
na stolu iza njezinog laptopa dok je ona radila ili u njezinu krilu. Ali sve je to nestalo u trenutku kada se gazda ispružio na kauču. To vam mačurlijo, ne mogu opisati. To je
trebalo vidjeti. U trenutku bi se stvorio i on na kauču i fešta od maženja bi počela. Bilo je tu ponekad i režanja i s jedne i s druge strane kada bi krenulo u krivom pravcu, ali
dok je išlo u pravom....mačurlijo, neopisivo, garant......eto.
Jo, mačurlijo, ako se pitate zašto me ne vidite oko našeg doma, moram vam reći da me gazdarica odvela sa sobom na selo. Ne znam što da vam kažem, ali sada pomalo
razumijem tu želju našeg Koko prijatelja za lutanjem. Selo je puno maca i ja ne znam na koju bi stranu. Često me moraju doći tražiti i doslovce odvlačiti doma. Gazdarica misli
da bi me trebalo smiriti. Ali znate li kako? Ona bi mi otfikarila moje dragulje. Ma zamislite vi to. A tek sam prošao jednu gadnu operaciju nakon što me je jedan divljak tako šutnuo,
da mi je sve poremetio u nutrini. Pa ti vjeruj ljudima. A svi su me u Zgb voljeli u tom neboderu gdje sam stanovao. Osim naravno tog divljaka koji me je šutno. Koko im uopće nije
vjerovao ali je nastradao na drugi način. Ne bi o tome sada i ovdje.

Eto, toliko za sada

Ja sam Koko


Želim samo poslati još jedan pozdrav mom prijatelju i nadam se da ćemo se opet sresti ali evo da pozdravim i ekipu koju nisam imao čast upoznati, pa sve redom:
Koki i dvije generacije njezinih mačića, Homer, Jagodica i ostali...mijaouuu svima koji ste uljepšali život mojoj gazdarici i gazdi.

Si ju Koko, si ju mačurlijo
Miki the 'Grof'

Ja sam Miki






Nije me sram imena, dali su mi ga neki susjedi iz zgrade gdje sada živim, i to vrlo ugodno. U početku nisu znali što da rade sa mnom, jer su već imali jednog crnog mačka.
E, baš taj crni mačak, koga sam sreo jedne večeri negdje u Sigetu, me doveo doma i ponudio mi smještaj i hranu dok mi ne nađu neku dobru obitelj koja će me toplo i s
ljubavlju prihvatiti. Ali, ja sam Miki, pod kožu ti se uvučem za tren. Ne možeš me se više riješiti kad me jednom imaš u blizini.

Gazdarica se od prvog dana zaljubila u mene i nije (u ovo sam 100% siguran) me ni sekunde planirala dati nekome. Iako su tražili udomitelje, nije bilo šanse da odem.
I kako je vrijeme odmicalo, sve sam im se više uvlačio pod kožu i na kraju sam ostao sa njima i drugim mačkom koga sam spomenuo a zove se Koko.
Ja sam tada bio još mali (ne baš jaako mali), i odmah sam preuzeo glavnu riječ u kući. Koko je bio dobar i tolerantan prema meni, ali on je po cijele dane spavao jer je po noći lutao
i tko zna šta vani tražio. Nije mi jasno, jer je doma bilo super. Išao sam s njima u šetnju (imaju cool vrt), igrao se i po cijele dane se mazio (ponekad su bili i malo dosadni s time,
ipak sam ja dečko). I tako, kako sam postao glavni u kući, dobio sam nadimak GROF, jer sam cool mačak. A kako sam ja to cool mačak, e to ću Vam sad ispričati.
Ma da ne budem dosadan i da ne mislite da se pravim važan (iako znam da jesam) ispričati ću Vam kako sam ih spasio od čudovišta koje se jednog dana pojavilou našem domu.
Poslije sam čuo da ga nazivaju Bor. Ma sav se blještio i kinđurio pokraj TV-a. Sa puno sitnih svjetlećih očiju raznih boja i sjajnim kuglicama. Htio se sakrit ispod neke bijele mekane stvari,
sličilo je mojoj dlaci, ali ni blizu. I tako smo se mjerkali neko vrijeme. Znao sam šta smjera, vidjelo mu se to u onim sjajnim kuglicama kojima je htio odglumiti da je došao u miru.
Naravno, ja sam ga odmah skužio i skovao plan.

Jednog dana kada su svi bili opušteni i dremuckali poslije objeda, osjetio sam da se sprema u napad.Spustio sam se tiho na pod i prišuljao što sam bliže mogao i u trenutku kada je on
krenuo u napad, ja sam ga preduhtrio. Snažno sam se odrazio, skočio na njega (ah kakav je to bio skok, majstorski) i gotovo.Pao je od prve. Tako sam i planirao jer neznam koliko bi
borba trajala da ga nisam odmah bacio na pod. Još se malo bacakao po podu i pokušao me pogoditi kuglicama, ali neće ići. Sjeo sam i ponosno pogledao prema kauču gdje su moji
dremuckali. Naravno u ponosu i zanosu očekivao sam i nagradu. Malo me iznenadila grmljavina sa kauča, nije ličila na zahvalnost, ali onda sam vidio ruku koja se pokrenula,
i to je to. Stiže nagrada. Ups, stiže jastuk, ma ne jedan, dva tri....uf ovaj zadnji drito u rit. Ma kakva je to zahvalnost , ipak sam ih spasio od Bora. No bolje da ja kidam, ne sviđaju mi se
takvi izrazi zahvalnosti. Malo su pretjerali sa tom grmljavinom i tim jastucima, pogotovo s onim trećim.

Eto toliko za sada, javim se opet.
Pusa svima i jedan mačji pozdrav svim Vašim macama

Mimijaou
Grof